Vidra je nacionalno zaštićena vrsta, nalazi se i na listama mnogih internacionalnih konvencija i direktiva (Bernska konvencija- Appendix II, EU Habitat direktiva, Aneks I I Aneks IV, CITES- Appendix I), a prema IUCN kategorizaciji označena je kao skoro ugrožena na mediteranskom dijelu (NT). Vidra ima izduženo snažno tijelo tamno-smeđe boje sa nešto svjetlijom trbušnom stranom. Građa tijela joj omogućava veliku brzinu i pokretljivost, naročito zahvaljujući njenom dugačkom i spljoštenom repu i plovnim kožicama oko prstiju, što je svrstava u odlične plivače. Krzno je glatko i vodootporno. Ima 5 prstiju između kojih se nalazi plovna kožica te noge koristi kao peraja. Vidrina staništa su rijeke i jezera. Isključivo je mesojed. Hrani se praktično svime što može da ulovi: ribu, rakove, školjke, manje sisare i ptice.

Divlja mačka se kao zaštićena vrsta nalazi na listi internacionalnih konvencija i direktiva (Bernska konvencija- Appendix II i EU Habitat direktiva- Annex IV). Odlikuje je okrugla glava, kratak vrat, jake i žilave noge sa velikim šapama, na kojima su kandže koje mogu da se uvlače. Boja dlake je zeleno-siva sa crnom prugom duž leđa. Sa strane tijelo je prošarano tamnim poprečnim prugama. Rep je debeo sa 8 tamnih kolutova i crnim vrhom. Čulo vida i njuha su joj izuzetno razvijeni. Lovi noću, a dan provodi u šipražju, napuštenoj jazbini ili šupljinama drveća. Mogu da žive i do 15 godina.

Vuk se kao zaštićena vrsta nalazi na listi mnogih evropskih konvencija i direktiva (Bernska konvencija- Appendix II, EU Habitat direktiva-. Annex II, Annex IV i Annex V, CITES- Appendix I i Apenndix II). Pripada porodici pasa. U prosjeku dužina tijela im je oko 170cm (od vrha nosa do kraja repa). Boja krzna varira i zavisi od odnosa crnih, sivih i smeđih dlaka, ali najčešće je sivkaste boje po čemu je i dobio ime. Noge su duže u odnosu na ostale prirpadnike porodice pasa, što im omogućava da se brzo kreću i prelaze velike razdaljine. Vukovi žive u čoporima, a u prirodi obično žive 8 do 9 godina. Osnovnu hranu čine veliki biljojedi (srna, divokoza, jelen), al ii zečevi, krtice i manji sisari.

Mrki medvjed se nalazi na listi mnogih evropskih konvencija i direktiva kao zaštićena vrsta (Bernska konvencija- Appendix II, EU Habitat direktiva- Annex II i Annex IV, CITES- Annex I i Aannex II ). Prema IUCN kategorizaciji za mediteranski dio označen je kao ugrožena vrsta (VU). Mrki medvjed je najveći sisar na prostoru Crne Gore. Dužina tijela je 2-3,3 metra, a uspravljanjem na zadnje noge dostiže visinu do 3,8 m. Stopalo je obično dužine oko 6 cm (meče) do 30 cm (veliki mužjak) i široko 10-15 cm. Tijelo mu je prekriveno dugom smeđom dlakom i gustom poddlakom. Prosječna težina odraslih jedinki je 100 - 150 kg. Obično naseljava velike teritorije šumskih zajednica. Teritorija svake jedinke u prosjeku obuhvata 250 km2. Kreće se uglavnom tokom noći. Vodi usamljenički način života izuzev u doba parenja koje počinje krajem maja, a završava se sredinom jula. Obično se okote dva mladunca, koji uz majku provode prve dvije godine života. Iako spada u mesojede, preko 95% svojih potreba zadovoljava biljnom hranom – jede bobice, korijenje, voće, trave i mladi kukuruz. Ostatak hrane mu sačinjavaju beskičmenjaci, riba i strvine većih životinja. Ponekad napada i krupnije sisare - srne i jelene. Tokom zime hibernira (spava zimski san).

Biogradsko jezero i ušće Biogradske rijeke su staništa grčke žabe (Rana graeca), balkanskog endemita. Registrovana je na području Crne Gore, Albanije, jugoistočne Bosne i Hercegovine, jugozapadne Bugarske, Grčke, Makedonije, južne i središnje Srbije. Njeno prirodno stanište su oblasti hladnijih rijeka i potoka u višim predjelima, poput umjerenih šuma, brdskih i planinskih pašnjaka. Vrsta je zaštićena u Crnoj Gori. Kao ugrožena vrsta uključena je u IUCN Crvena listu- Kategorija LC;Direktivu o staništima EU - Annex IV i Konvenciju o očuvanju evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa - Annex III;

Planinski mrmoljak naseljava pretežno brdovite i planinske predjele. Zaštićena je vrsta u Crnoj Gori. Nalazi se i na IUCN Crvenoj listi - Kategorija LC, i na listi Konvencije o očuvanju evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa Annex III.

Globalno značajna vrsta zmije je krški šargan (Vipera ursinii). Nalazi se na Emerald listi i CITES listi Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama. Šargan je najmanja evropska zmija otrovnica koja je dio Vipera ursinii grupe. Predstavlja endemičnu podvrstu planinskih područja Balkana, pretežito Dinarida. Crna Gora obuhvata dio areala ove vrste, a nalazi se još i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Albaniji. U Crnoj Gori naseljava visoko-planinske travnjake Maglić, Bioče, Durmitor, Mokru, Prokletije, Ljubišnja, Sinjajevina, Kučke planine, Komovi i Lovćen.

Osnovni ekološki podaci: Ova pastrmka je najbrojnija lovna vrsta u našim vodama. Može da poraste do oko 1 metar u dužinu ali je u našim rijekama znatno manja. U Tari se nalaze primjerci od 30-50 cm teški 1-2 kg. Preko dana obično se sakriva pod veće kamenje. Zbog svih svojih osibina (izgled, borbenost i dr.) vrlo je cinjena u sportskom ribolovu. Ekonomski značaj: Zabranjeno je loviti u privredne svrhe, pa je značajna samo za sportski ribolov.

Osnovni ekološki podaci: Živi isključivo u velikim vodenim tokovima čistih i bistrih planinskih rijeka. Može da naraste i do 1.5 m i dostigne težinu najčešće do 10 kg, mada su poznati primjerci preko 50 kg. Mladi do jedne godine života hrane se sitnijim beskičmenjacima i sitnijom ribom, dok se odrasle hrane isključivo ribom. Mrijesti se od marta do maja, na pjeskovitim i šljunkovitim dijelovima riječnog toka. Ženka polaže 10-25.000 komada ikre. Polnu zrelost stiču u uzrastu od 4-5 godina, do kada poraste do 60-70 cm u dužinu i najmanje 2.5 kg Ekonomski značaj: Zabranjeno je loviti u privredne svrhe, pa je značajna samo za sportski ribolov

Osnovni ekološki podaci: Naseljava vode brzog toka, rijeke i potoke, kadkad i jezera, sa tvrdim, kamenitim dnom. Hrani se sitnijim beskičmenjacima, larvama insekata, insektima, rjeđe sitnijim ribama, ali i ikrom pastrmke sa kojom dijeli stanište, a istovremeno je značajan za odrasle pastrmke kao njihov plijen. Mrijesti se u proljeće i početkom ljeta, od februara do juna. Ženka odlaže nekoliko stotina komada ikre koju lijepi za kamenje. Mužjak čuva i štiti ikru oko mjesec dana, dok se ne izvale larve. Dužina tijela je oko 10-12 cm, mada rijetko može da naraste i do 20 cm. Ekonomski značaj: Nema.

Ovo je tipičan djetlić područja, a najviše prilagodljiv s obzirom na stanište. Veliki šareni djetlić skuplja hranu iz pukotina i rupa drveća i izdubljuje trula debla tražeći bube. Široko je rasprostranjen u Evropi i počinje gniježđenje vrlo rano u toku godine. Svake godine izdubljuju nove rupe za gnijezda. Kljun velikog šarenog djetlića proizvodi glasno bubnjanje koje se stalnim udaranjem u izdubljenom drveću može čuti iz šume početkom marta. Glas: glasno(bučno) bubnjanje, zvuk je oštar 'tchicc' sa kratkim klepetima sličnog prizvuka Dužina: 22-23cm Raspon krila: 34-39cm Težina: 70-100g Stanište: prilagodljiv različitim staništima sa stablima; preferira otvorene, zrele, listopadne šume Gnijezdo: izdubljuje rupu u stablu Jaja: 4-7; glatka, sjajno bijela Hrana: uglavnom insekti; neke sjemenke; ponekad i ptičja jaja i ptiće Veliki šareni djetlić je crna ptica sa jakim crnim kljunom. Kljun, noge i stopala su tamno sive boje. Mladunci imaju crvenu ćubu, prljavo bijele donje djelove i manje izražene bijele prelaze na krilima nego li odrasli.

Bjelogrudi jež ima zdepasto tijelo dužine 25-30cm. Upadljiva karakteristika su mu bodlje koje prekrivaju tijelo sa izuzetkom trbuha, lica i ekstremiteta. Ti djelovi su nezaštićeni pa ih, kad se nađe u posebnoj opasnosti, krije tako što se sklupča u krug. Ima sitne oči i relativno slabo vidi, ali mu je njuh veoma osjetljiv i na njega se najviše oslanja u potrazi za hranom. Noćna je životinja. U pogledu ishrane jež je svaštojed. Jede insekte, gliste, crve i slične životinje, ali i biljnu hranu. Naseljava šume i livade, a može se sresti i u blizini ljudskih naselja.

Puh je glodar čija je dužina tijela od 6 do 19cm, a težina od 150 - 200 grama. Po izgledu podsjeća na miševe, ali za razliku od njih njegov rep ima krzno. Naseljava bukove i hrastove šume, ali se može naći i u mještovitim. Danju se skriva i spava u šupljinama drveća i rupama u zemlji. Često se može naći i u potkrovljima kuća. Ima izoštren sluh. Kad dođe vrijeme zimskog sna nekoliko puhova se savije u klupko i zaspe, prije nego temperatura okoline bude manja od 0oC. Iz hibernacije se bude u aprilu, i tada počinje parenje. U zavisnosti od vremenskih uslova, parenje može da potraje i do jula. Ženka rađa od 1 do 11 mladih. Puhovi u prosjeku žive oko 4 godine. Osnovna hrana su mu žir hrasta i bukve, lješnici, orasi i sočno voće. Nerijetko ima potrebe i za životinjskom hranom. Prirodni neprijatelji su mu: ris, lisica, kune, tvor, lasice, sovem i zmije.

Upadljiva karakteristika zeca su duge uši, skraćeni palac na prednjim šapama, duge zadnje noge i uspravan kukast rep. Dostiže dužinu tijela do 75cm, od čega je sam rep 8cm. Duge noge predstavljaju snažan alat za bijeg. Interesantno je to da zečevi mogu trčati bezinom i do 56km/h. Velike uši omogućavaju odličan sluh, a oči koje su smještene sa strane imaju vidno polje do 360o. Krzno se sastoji od kraće vune i dužih oštrih dlaka. Vuna je gusta i jako uvijena. Boja krzna odgovara boji zemlje, što predstavlja izvandrednu sposobnost uklapanja u sredinu i način zaštite od neprijatelja. Hrani se isključivo biljnom hranom. Naseljava livade i doline rijeka.

Vjeverica se nalazi na listi zaštićenih vrsta prema Bernskoj konvenciji (Appendix III). Ima izduženo tijelo dužine do 45cm. Rep joj je dug i razbarušen. Obojenost tijela je crvenkasto-smeđa do crna. Zimi na ušima izraste poseban čuperak dlaka. Oči su joj krupne i ispupčene pa ima širok raspon vidnog polja. Prednji par nogu znatno je kraći od zadnjeg. Vrlo je spretna u penjanju po drveću i skakanju sa grane na granu. Glavna hrana vjeverica predstavjaju šišarke jele, smrče i bora, lješnici i orasi. Određenu količinu hrane čuva za zimu. Količine koje nosi u svom skloništu obično nagomila u ustima, a preostalo sakrije. Sakrivenu hranu prethodno obilježi mirisnim žlijezdama u usnama, kako bi je kasnije mogla pronaći. Vjeverice mogu živjeti od 10 do 12 godina. Naseljava mješovite i četinarske šume

Nalazi se na listi zaštićenih vrsta prema Bernskoj konvenciji (Appendix III). Jazavac ima snažno tijelo, debeo vrat i dugačku glavu, sitne oči i male uši, kao i snažne kandže na prednjim nogama. Dostiže dužinu do 75cm, a sami rep može biti i do 18cm. Boja krzna na leđima je bjeličasto-siva pomiješana sa crnom. Glava je bijele boje, ali se sa obije strane njuške pružaju po 2 crne pruge koje se postepeno gube ka leđima. Pokreti jazavca su spori i tromi, tako da njegov hod odaje utisak umora i nespretnosti. Živi usamljen u jamama, koje sam iskopa. Omiljena hrana mu je korijenje biljaka, gljive, bokvica i žir. Jazavci se pare u oktobru, a na svijet ženka donose od 3 do 5 mladih

Srnu odlikuju vitke, duge noge sa malenim i šiljatim papcima, kao i krupne oči sa dugim trepavicama. Pokreti su joj brzi, posjeduje odlično čulo vida i sluha. Veoma je oprezna i plašljiva životinja. Gusto krzno mijenja u zavisnosti od godišnjeg doba, tako da je ljeti dlaka kratka i oštra, a zimi dugačka, uvijena i mekana. Lanad imaju na svom krznu okrugle bijele ili žućkaste mrlje poređane u nizove. Lanad imaju rogiće različitog oblika. Srna može da naraste i do 1,3m a prosječna težina joj je od 20 do 25kg. Naseljava listopadne šume sa mnogo prizemnog grmlja i šumarke koji joj pružaju mogućnost skrivanja i sigurnost. Omiljena hrana je lišće i mladi izdanci različitog drveća, pupoljci četinara i trava.

Jelen je skladna i lijepa životinja sa dugačkom glavom i koničastim ušima. Dlaka je duga, ljeti crvenkasta, a zimi sivo-crna. Zadnji dio trupa je bijel. Mužijaci na čelu imaju rogove, koji u doba parenja služe za borbu sa drugim mužijacima. Nakon perioda parenja rogovi se odbacuju i počinje rast novih. Rogovi puni razvoj dostižu oko10 godine života. Težina tijela je od 150 do 250kg. Hrane se travom, sjemenjem, plodovima, korom drveća. Nastanjuju otvorene šumarke u mješovitim, bukovo-četinarskim šumama.

Odrasla lisica može dostići težinu od 6 do 10kg. Osnovna boja tijela je crvenkasta, na trbušnoj strani bijela. Ima odličan vid i veoma je spretna. Zlatno-žute oči su sa karakterističnim vertikalno izduženim zjenicama slično mačijim. Jake noge omogućavaju da trči brzinom i do 70km/h i da tako pobjegne od neprijatelja. Izduženi rep pruža razvotežu pri izvođenju raznih akrobatskih skokova. U svojoj ishrani koriste zečeve, miševe, ptice, strvine kao i bobice i voće.

Tijelo divlje svinje je prekriveno čekinjama, čije se boje kreću od svijetlož-ućkaste do tamno smeđe. Visine je do 140cm, sa vitkim i dugim nogama. Dva prednja papka su razvijena, a zadnja dva zakržljala. Obično je težine oko 200kg. Divlja svinja ima dobro razvijeno čulo njuha, što joj omogućava da pronalazi hranu ispod opalog lišća ili u zemlji. Čulo sluha je takođe dobro ravijeno. Odrasli mužijaci razlikuju se od ženki po zubima. Mužjaci imaju dobro vidljive zube - očnjake donje vilice koji se zovu sjekači, a ženke očnjake gornje vilice koji su mnogo manji i zovu se brusači. Divlja svinja je svaštojed.

Kuna bjelica navedena je u međunarodnim konvencijama i svrstana je kao zaštićena vrsta (Bernska konvencija - Appendix III, CITES - Annex III). Kuna bjelica se javlja češće u naseljenim i urbanim okruženjima, dok se slična borova kunica javlja više u prirodnim područjima. Obje vrste mogu živjeti na istom području. Kuna bjelica može narasti do 60 cm u dužinu i može težiti do 2 kg. Boja krzna je sivkasto-crvena, a prsa su obično bijele boje. Svaka jedinka ima jedinstvene šare na grudima. Kuna bjelica je pretežno noćna životinja i ima vrlo raznoliku ishranu, zavisno o doba godine. Mali sisari i vočni plodovi čine važan dio njene prehrane, a hrane se i pticama, jajima ptica i drugim vrstama koje mogu pronaći. Kune bjelice mogu živjeti do 12 godina u divljini.