Divokoze pripadaju porodici šupljorogih papkara. Naseljavaju planinske lance centralne i južne Evrope i Male Azije Balkanska divokoza je autohtona vrsta brdsko-planinskih i visoko-planinskih područja Crne Gore. Pripada jednoj od 7 podvrsta alpske divokoze (Rupicapra rupicapra balcanica) čiji je areal rasprostranjenja ograničen na prostor Balkanskog poluostrva. Uživa status međunarodne zaštite (Direktiva o staništima EU - Annex II; Direktiva o staništima EU - Annex IV; Konvencija o očuvanju evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa – Anex III).

Mrki medvjed se nalazi na listi mnogih evropskih konvencija i direktiva kao zaštićena vrsta (Bernska konvencija- Appendix II, EU Habitat direktiva- Annex II i Annex IV, CITES- Annex I i Aannex II ). Prema IUCN kategorizaciji za mediteranski dio označen je kao ugrožena vrsta (VU). Mrki medvjed je najveći sisar na prostoru Crne Gore. Dužina tijela je 2-3,3 metra, a uspravljanjem na zadnje noge dostiže visinu do 3,8 m. Stopalo je obično dužine oko 6 cm (meče) do 30 cm (veliki mužjak) i široko 10-15 cm. Tijelo mu je prekriveno dugom smeđom dlakom i gustom poddlakom. Prosječna težina odraslih jedinki je 100 - 150 kg. Obično naseljava velike teritorije šumskih zajednica. Teritorija svake jedinke u prosjeku obuhvata 250 km2. Kreće se uglavnom tokom noći. Vodi usamljenički način života izuzev u doba parenja koje počinje krajem maja, a završava se sredinom jula. Obično se okote dva mladunca, koji uz majku provode prve dvije godine života. Iako spada u mesojede, preko 95% svojih potreba zadovoljava biljnom hranom – jede bobice, korijenje, voće, trave i mladi kukuruz. Ostatak hrane mu sačinjavaju beskičmenjaci, riba i strvine većih životinja. Ponekad napada i krupnije sisare - srne i jelene. Tokom zime hibernira (spava zimski san).

Divlja mačka se kao zaštićena vrsta nalazi na listi internacionalnih konvencija i direktiva (Bernska konvencija- Appendix II i EU Habitat direktiva- Annex IV). Odlikuje je okrugla glava, kratak vrat, jake i žilave noge sa velikim šapama, na kojima su kandže koje mogu da se uvlače. Boja dlake je zeleno-siva sa crnom prugom duž leđa. Sa strane tijelo je prošarano tamnim poprečnim prugama. Rep je debeo sa 8 tamnih kolutova i crnim vrhom. Čulo vida i njuha su joj izuzetno razvijeni. Lovi noću, a dan provodi u šipražju, napuštenoj jazbini ili šupljinama drveća. Mogu da žive i do 15 godina.

Vuk se kao zaštićena vrsta nalazi na listi mnogih evropskih konvencija i direktiva (Bernska konvencija- Appendix II, EU Habitat direktiva-. Annex II, Annex IV i Annex V, CITES- Appendix I i Apenndix II). Pripada porodici pasa. U prosjeku dužina tijela im je oko 170cm (od vrha nosa do kraja repa). Boja krzna varira i zavisi od odnosa crnih, sivih i smeđih dlaka, ali najčešće je sivkaste boje po čemu je i dobio ime. Noge su duže u odnosu na ostale prirpadnike porodice pasa, što im omogućava da se brzo kreću i prelaze velike razdaljine. Vukovi žive u čoporima, a u prirodi obično žive 8 do 9 godina. Osnovnu hranu čine veliki biljojedi (srna, divokoza, jelen), al ii zečevi, krtice i manji sisari.

Nastanjuje Alpski region Evrope i Dinarske planine. U masivu Prokletija na planini Bogićevici, na nadmorskoj visini 1952m nalazi se krajnji jugoistočni dio ostrvskog areala vrste crnog daždevnjaka (Salamandra atra). Ovo je jedini nalaz ove vrste u Crnoj Gori. Crni daždevnjak ne zahtijeva vodeno stanište za razvoj, a preferira hladna i vlažna planinska staništa. Naseljava miješane šume na manjim nadmorskim visinama, ali ga nalazimo i iznad šumske granice, ako ima dovoljno povoljnih skrovišta. Budući da su otrovni, predatori ih uglavnom izbjegavaju. Otrov je neurotoksičan, pa bilo koji pokušaj nekog predatora da ih pojede najčešće završava smrću obje životinje Vrsta je zakonom zaštićena u Crnoj Gori. Crni daždevnjak je zaštićen sljedećim međunarodnim propisima: Direktiva o staništima - Annex IV i Bernska konvencija - Appendix II kao strogo zaštićena vrsta.

Naseljava vode brzog toka, rijeke i potoke, kadkad i jezera, sa tvrdim, kamenitim dnom. Hrani se sitnijim beskičmenjacima, larvama insekata, insektima, rjeđe sitnijim ribama ali i ikrom pastrmke sa kojom dijeli stanište, a istovremeno je značajan za odrasle pastrmke kao njihov plijen. Mrijesti se u proljeće i početkom ljeta, od februara do juna. Ženka odlaže nekoliko stotina komada ikre koju lijepi za kamenje. Mužjak čuva i štiti ikru oko mjesec dana, dok se ne izvale larve. Dužina tijela je oko 10-12 cm, mada rijetko može da naraste i do 20 cm.

Ova pastrmka je najbrojnija lovna vrsta u našim vodama. Može da poraste do oko 1 metar u dužinu ali je u našim rijekama znatno manja. Preko dana obično se sakriva pod veće kamenje. Zbog svih svojih osobina (izgled, borbenost i dr.) vrlo je cijenjena u sportskom ribolovu. Prisutna je na većem broju rijeka u okviru NP Prokletije. Babinopoljska, Treskavička i Hridska rijeka su više puta poribljavane autohtonom potočnom pastrmkom i imaju bogati riblji fond. U Hridskom jezeru primjetna je potočna pastrmka, ali u manjoj mjeri. Ekonomski značaj: Zabranjeno je loviti u privredne svrhe, pa je značajna samo za sportski ribolov.

Planinski mrmoljak naseljava pretežno brdovite i planinske predjele. Zaštićena je vrsta u Crnoj Gori. Nalazi se i na IUCN Crvenoj listi - Kategorija LC, i na listi Konvencije o očuvanju evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa Annex III.

Naseljava mirne vode ravnica i planinskih krajeva do 1000 m nadmorske visine. Mužjaci su krupniji od ženki, posjeduju neparni kožni nabor koji se prostire cijelom dužinom leđa i repa. Vrsta je zaštićena u Crnoj Gori, a uživa i međunarodnu zaštitu. Zaštićen je Bernskom konvencijom (Anex III) i Evropskom direktivom o zaštiti staništa i vrsta. IUCN Crvena lista kategoriše je kao Kategoriju LC;

Ovaj veoma krupan tetrijeb član je porodice onih koji su najvezaniji za drveće i hrani se skoro u potpunosti vegetarijanski. Njegovo stanište – stare šume borova, smreke, jele ili tise, a pojavljuje se takođe u predjelima sa brezama i jasikama. Iglice borova i drugo lišće čine osnovni dio njegove ishrane. Tokom proljećnog zavođenja, mužijaci se sakupljaju na čistinama i proizvode veoma glasan šušteći i klikćući zov. U ostalim periodima teško ih je pronaći, uprkos veličini, zbog gnijezda koje se nalazi na drveću. Glas: veoma glasan šišteći zvuk, praćen zvrndavim momentima; različiti zvuci groktanja i glogota Dužina: 60-87cm Raspon krila: 87-125cm Stanište: četinarske šume sa močvarnim i žbunjevitim predjelima Gnijezda: niska ulegnuća na zemlji; ponekad staro gnijezdo niže na drveću Jaja: 7-11; sjajna, žućkasto-bijela prošarana braon linijama Hrana: iglice bora, izdanci, drugo lišće i bobice Oba pola su veoma krupna sa dugim krilima i repom, i snažnim i krupnim kandžama. Mužijaci iz daljine izgledaju tamno crno-sivi, ali imaju sjajno zeleni torzo, tamno-braon krila i gornji ogrtač. U gornjem dijelu ženke su riđe-braon sa kestenkastim djelovima na ramenima i svjetlije braon sa unutrašnje strane. Mladi su slični ženkama, ali su manji i tamniji. Kod mladih mužijaka prve zime razvijaju se karakteristične pjege, ali ne postižu punu veličinu do sljedeće godine.

Kandže koristi za ubijanje i nošenje plijena, a kljun samo za hranjenje. Suri orlovi - par najčešće ostaju zajedno tokom cijelog života. Prilikom lova uloge su podijeljene: jedana ptica tjera i navodi plijen prema drugoj koja čeka u zasjedi. Vrlo su nespretni na zemlji. Koriste vazdušne struje, za krstarenje te po nekoliko sati ne naprave niti jedan potez krilima. Ženka snese dva jaja, ali nakon izleganja obično preživi starije mladunče, a drugo ugine iz razloga je što stariji ptić više naraste te se izbori za više hrane u gnijzdu. Kod ove vrste prisutan je kainizam - jači ptić ubije slabijeg. Smatra se da je ovaj fenomen koristan za vrstu, jer roditelji tako uspijevaju da donesu dovoljno hrane i uspiju osigurati potomstvo. Ako mladunci prežive nekoliko prvih godina velika je vjerovatnoća da će doživjeti starost. Među tek izleženim pilićima smrtnost je velika, te veliki broj njih ugine u prvih nekoliko sedmica. Degradacija staništa i nedostatak hrane predstavljaju glavnu prijetnju za brojnost ove vrste.. Dužina: 66-100cm Raspon krila: 150-240cm Stanište: planinski masivi, bez guste vegetacije, nizijske šume i močvare Gnijezda: grade po nekoliko gnijezda širom svoje teritorije i koriste ih nekoliko godina. Gnijezda se uglavnom nalaze na liticama, a rijetko i na drveću. Sastoje se od grančica, koja su odozgo obložena travom. Jaja: 1-3, bijela, sa crveno-braon mrljama i pjegama Ishrana: hrani se manjim sisarima kao što su miševi, zečevi, kune, lisice, ali i pticama ponekad čak i grabljivicama kao što su sove, sokolovi i jastrebovi, u toku zime lešinom. Suri orao ima osam puta veću oštrinu vida od ljudi.

Bjelogrudi jež ima zdepasto tijelo dužine 25-30cm. Upadljiva karakteristika su mu bodlje koje prekrivaju tijelo sa izuzetkom trbuha, lica i ekstremiteta. Ti djelovi su nezaštićeni pa ih, kad se nađe u posebnoj opasnosti, krije tako što se sklupča u krug. Ima sitne oči i relativno slabo vidi, ali mu je njuh veoma osjetljiv i na njega se najviše oslanja u potrazi za hranom. Noćna je životinja. U pogledu ishrane jež je svaštojed. Jede insekte, gliste, crve i slične životinje, ali i biljnu hranu. Naseljava šume i livade, a može se sresti i u blizini ljudskih naselja.

Upadljiva karakteristika zeca su duge uši, skraćeni palac na prednjim šapama, duge zadnje noge i uspravan kukast rep. Dostiže dužinu tijela do 75cm, od čega je sam rep 8cm. Duge noge predstavljaju snažan alat za bijeg. Interesantno je to da zečevi mogu trčati bezinom i do 56km/h. Velike uši omogućavaju odličan sluh, a oči koje su smještene sa strane imaju vidno polje do 360o. Krzno se sastoji od kraće vune i dužih oštrih dlaka. Vuna je gusta i jako uvijena. Boja krzna odgovara boji zemlje, što predstavlja izvandrednu sposobnost uklapanja u sredinu i način zaštite od neprijatelja. Hrani se isključivo biljnom hranom. Naseljava livade i doline rijeka.

Vjeverica se nalazi na listi zaštićenih vrsta prema Bernskoj konvenciji (Appendix III). Ima izduženo tijelo dužine do 45cm. Rep joj je dug i razbarušen. Obojenost tijela je crvenkasto-smeđa do crna. Zimi na ušima izraste poseban čuperak dlaka. Oči su joj krupne i ispupčene pa ima širok raspon vidnog polja. Prednji par nogu znatno je kraći od zadnjeg. Vrlo je spretna u penjanju po drveću i skakanju sa grane na granu. Glavna hrana vjeverica predstavjaju šišarke jele, smrče i bora, lješnici i orasi. Određenu količinu hrane čuva za zimu. Količine koje nosi u svom skloništu obično nagomila u ustima, a preostalo sakrije. Sakrivenu hranu prethodno obilježi mirisnim žlijezdama u usnama, kako bi je kasnije mogla pronaći. Vjeverice mogu živjeti od 10 do 12 godina. Naseljava mješovite i četinarske šume.

Nalazi se na listi zaštićenih vrsta prema Bernskoj konvenciji (Appendix III). Jazavac ima snažno tijelo, debeo vrat i dugačku glavu, sitne oči i male uši, kao i snažne kandže na prednjim nogama. Dostiže dužinu do 75cm, a sami rep može biti i do 18cm. Boja krzna na leđima je bjeličasto-siva pomiješana sa crnom. Glava je bijele boje, ali se sa obije strane njuške pružaju po 2 crne pruge koje se postepeno gube ka leđima. Pokreti jazavca su spori i tromi, tako da njegov hod odaje utisak umora i nespretnosti. Živi usamljen u jamama, koje sam iskopa. Omiljena hrana mu je korijenje biljaka, gljive, bokvica i žir. Jazavci se pare u oktobru, a na svijet ženka donose od 3 do 5 mladih.

Srnu odlikuju vitke, duge noge sa malenim i šiljatim papcima, kao i krupne oči sa dugim trepavicama. Pokreti su joj brzi, posjeduje odlično čulo vida i sluha. Veoma je oprezna i plašljiva životinja. Gusto krzno mijenja u zavisnosti od godišnjeg doba, tako da je ljeti dlaka kratka i oštra, a zimi dugačka, uvijena i mekana. Lanad imaju na svom krznu okrugle bijele ili žućkaste mrlje poređane u nizove. Lanad imaju rogiće različitog oblika. Srna može da naraste i do 1,3m a prosječna težina joj je od 20 do 25kg. Naseljava listopadne šume sa mnogo prizemnog grmlja i šumarke koji joj pružaju mogućnost skrivanja i sigurnost. Omiljena hrana je lišće i mladi izdanci različitog drveća, pupoljci četinara i trava.

Odrasla lisica može dostići težinu od 6 do 10kg. Osnovna boja tijela je crvenkasta, na trbušnoj strani bijela. Ima odličan vid i veoma je spretna. Zlatno-žute oči su sa karakterističnim vertikalno izduženim zjenicama slično mačijim. Jake noge omogućavaju da trči brzinom i do 70km/h i da tako pobjegne od neprijatelja. Izduženi rep pruža razvotežu pri izvođenju raznih akrobatskih skokova. U svojoj ishrani koriste zečeve, miševe, ptice, strvine kao i bobice i voće.

Tijelo divlje svinje je prekriveno čekinjama, čije se boje kreću od svijetlož-ućkaste do tamno smeđe. Visine je do 140cm, sa vitkim i dugim nogama. Dva prednja papka su razvijena, a zadnja dva zakržljala. Obično je težine oko 200kg. Divlja svinja ima dobro razvijeno čulo njuha, što joj omogućava da pronalazi hranu ispod opalog lišća ili u zemlji. Čulo sluha je takođe dobro ravijeno. Odrasli mužijaci razlikuju se od ženki po zubima. Mužjaci imaju dobro vidljive zube - očnjake donje vilice koji se zovu sjekači, a ženke očnjake gornje vilice koji su mnogo manji i zovu se brusači. Divlja svinja je svaštojed.

Kuna bjelica navedena je u međunarodnim konvencijama i svrstana je kao zaštićena vrsta (Bernska konvencija - Appendix III, CITES - Annex III). Kuna bjelica se javlja češće u naseljenim i urbanim okruženjima, dok se slična borova kunica javlja više u prirodnim područjima. Obje vrste mogu živjeti na istom području. Kuna bjelica može narasti do 60 cm u dužinu i može težiti do 2 kg. Boja krzna je sivkasto-crvena, a prsa su obično bijele boje. Svaka jedinka ima jedinstvene šare na grudima. Kuna bjelica je pretežno noćna životinja i ima vrlo raznoliku ishranu, zavisno o doba godine. Mali sisari i vočni plodovi čine važan dio njene prehrane, a hrane se i pticama, jajima ptica i drugim vrstama koje mogu pronaći. Kune bjelice mogu živjeti do 12 godina u divljini.