Molika je rijetka vrsta bora, endemskog rasprostranjenja i reliktne starosti. Prisutna je samo na planinama centralnog dijela Balkanskog poluostrva. Pojavila se u doba tercijera, preživjela ledeno doba i opstala do današnjih dana. Najbliži srodnici moliki nijesu balkanski borovi, već Pinus excelsa, rasprostranjen u zapadnim Himalajima. Za razliku od borova balkanskih prostora, molika traži i prilagođena je na silikatnu geološku podlogu (vrlo rijetko se može naći na krečnjaku), dok se morfološki razlikuje po prisustvu 5 četina (iglica) u rukavcu. Planine prokletijskog sektora, kao pretežno silikatne i sa vlažnim i dubokim zemljištima, obiluju staništima pogodnim za vjekovni opstanak šuma molike. Prostrane i očuvane stare sastojine, čiste ili mješovite, prisutne su na brojnim lokacijama. Hridsko jezero okruženo šumom molike proglašeno je strogim rezervatom prirode. Molika se, kao vrsta od nacionalnog značaja, nalazi na listi zaštićenih biljnih vrsta Crne Gore.

Ova ljupka i vrlo dekorativna biljčica je glacijalni relikt, prilagođena na hladne uslove visokoplaninskih predjela. Pretežno se javlja u vegetaciji oko snježanika, u subalpijskom i alpijskom pojasu. Rasprostranjena je na evropskim masivima, od Pirineja, preko Alpa i Apenina, do Dinarida. Na Prokletijama je nalazimo i na krečnjacima i na silikatima. Samo naizgled nježne građe, sa srcolikim listićima koji su zadebljali, kožasti i sjajni, savršeno je prilagođena ekstremnim uslovima staništa, gdje su srednje godišnje temperature između -2°C i +1°C. Otpornost na stanišne uslove uz vječiti snijeg i led ogleda se i u nazivu njenog imena: soldanella od solidus = čvrst, alpina od alpinae = alpski, odnosno visokoplaninski.

Bubrežasta bokvica je balkanski endem sa rasprostranjenjem u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Albaniji, Kosovu, Makedoniji i Grčkoj. Uglavnom nastanjuje više planinske zone (subalpijske), na otvorenim staništima ili šumskim čistinama. Interesantno je da najveću zastupljenost ima u katunskim naseljima, na vlažnim i ugaženim staništima oko planinskih torova. Optimalno se razvija i na krečnjačkoj i na silikatnoj podlozi, na dubokom humusnom i umjereno-vlažnom zemljištu. Odlikuje se krupnim bubrežastim listovima sakupljenim u prizemnoj rozeri, po kojima se razlikuje od široko rasprostranjene krupnolisne bokvice Plantago major, u narodu poznate po ljekovitim svojstvima i pod nazivom ženska bokvica. Bubrežasta bokvica ima najviši status zaštite, jer se nalazi na listi zaštićenih biljnih vrsta Crne Gore

Smrča je veoma rasprostranjeno drvo u sjevernoj Evropi na brtsko planinskim predjelima južne i srednje Evrope. Raste na visinamo od 1.000 do 2.500 mnv. Visoko stablo koje može da dostigne visinu do 50 m i prečnika oko 1 m. Smrča je piramidalnog oblika, razgranato stabla sa uglavnom visećim granama. Četine su dužine oko 2,5 cm, na presjeku četvorougaonog, spiralno raspoređene na dršci. U ovom Parku smrča raste zajedno sa jelom, a na višim položajima i sa subalpijskom bukvom, na skeletnim zemljištima. Tipična je za područja gdje dugo leži snijeg - tzv. mrazištima.

Jela (Abies alba Mill.) Jela je naše najviše planinsko drvo, dostiže u šumama Parka visinu i do 65m. Rasprostire se u južnoj i zapadnoj Evropi od Španije do Rumunije i do Poljske na sjeveru. Jela je zabilježena u dijapazonu od 800 do 1.600 mnv. Iglice ili četine su dužine oko 2,5 cm, spiralno raspoređene, sa donje strane četina vidljive su dvije bijele trake - stomini otvori. Jela raste u mješovitim sastojinama sa smrčom i bijelim borom ili pojedinačno. Pogoduju joj svježa, hladnjikava mjesta i zemljište bogato humusom i mineralima, umjereno hladne zime i topla ljeta.

Narthecium scardicum ili šarplaninski kostolom je endem Balkanskog poluostrva i zakonom zaštićen u našoj zemlji. Na prostoru Crne Gore, ova biljna vrsta je evidentirana samo na masivu Prokletija, gdje je terenskim istraživanjima registrovana na Bogićevici i Hridskoj gori. Ova višegodišnja zeljasta, reliktna biljka sa karakterističnim žutim cvjetovima javlja se na vlažnim i tresetnim staništima na nadmorskoj visini oko 2000 metara. Ovaj tip staništa sa šarplaninskim kostolomom je predlog za novi tip staništa prema Anex I Habitat direktivi u okviru ekološke mreže NATURA 2000. Izdvojen je sa kodom 7250 Zapadnobalkanske alpijske tresave (Narthecion scardici).

Lunaria telekiana je endem Balkanskog poluostrva i zakonom zaštićena u našoj zemlji. Na području Crne Gore, njeno prisustvo vezujemo samo za masiv Prokletija. Populacija ove rijetke, endemične biljke na Prokletijama registrovana je na lokalitetima Ljubokuč, Karlica, Dolina Grebaje, Volušnica, Mecin do i Kotlovi. Naseljava otvorene krećnjačke sipare na nadmorskoj visini od 500-1800 metara. Ova biljna vrsta označena je kao ,,ciljna vrsta od Evropskog interesa’’ i definisana je kao rijetka i ugrožena. Iako je vrsta od velikog internacionalnog značaja o njenoj distribuciji se vrlo malo zna.

Ova prelijepa orhideja je endem Balkanskog poluostrva. U našoj zemlji je nalazimo na Durmitoru, Bjelasici, Prokletijama, Veruši i Komovima. Kao rijetka i ugrožena biljna vrsta zaštićena je nacionalnim zakonodavstvom. Štite je i međunarodne liste, kao što su IUCN crvena lista ugroženih biljaka i CITES lista, po osnovu koje se ograničava promet i trgovina ovom biljkom, kao i svim drugim orhidejama. Na Prokletijama smo je zabilježili na Bogićevici, na vlažnom tresetnom staništu uz potoke, u zajednicama sa još nekoliko endemskih vrsta, kao što su Gymnadenia frivaldii, Pinguicula balcanica, Wilimetia stipitata, Narthecium scardicum.